GRUBA LJUBAV

Gruba ljubav, mozaik je egzistencijalne tjeskobe koju aktivira trauma od starosti. Prijelaz u treću životnu dob – što zvuči bolje nego starost – bolna je životna promjena i životna faza koja u mnogo slučajeva kulminira bolešću. Osobno otvorena, autorica u proznim fragmentima lijepi rečenice jednu za drugom, a kao ljepilo ponekad se suptilno posluži ironijom i humorom, ponekad nježnošću, ponekad beznađem. U cjelinama, od kojih se neke svode i na jednu rečenicu, kao matricu koristi kondenziranost izraza i poetiku. Okrutnost razrjeđuje profinjenošću, zanima je slika, detalj, pokušava saznati više, radoznalim organima vida promatra poput kamere s namjerom da ostane objektivna i racionalna u raznim situacijama.

Roman je podijeljen u tri cjeline: Usamljenost, Zadnja stanica i Adio.

Prva cjelina obuhvaća portretiranje prolaznosti, svakodnevica u kojima je izbora sve manje, a žudnje i žaljenja za prošlim vremenima sve više. Balansiranje između onog što je bilo i onog što je postalo nemoguće ostvariti, bez obzira na to radi li se o nekim zahtjevnijim pothvatima ili tek običnoj šetnji. Starost zahtijeva drugačije životne strategije, a nekima je to teško ili nemoguće prihvatiti.

Druga cjelina bavi se novim poglavljem u životima pojedinaca kojima Domovi za starije i nemoćne, postaju drugi dom. Zbog nemogućnosti izbora i često okrutne starosti mnogi muškarci i žene pred kraj života u potpunosti postaju ovisni o drugima. I sve se svodi na ograničenost u boljim i lošijim danima. Precizne rasporede. Dijagnoze. Tri obroka dnevno, propisanu njegu i sate samoće. Ustajale rasporede često poremeti boravak u bolnicama i rečenica upućena pacijentovom članu obitelji: Pripremite se na najgore, kao da je riječ o pripremanju gulaša. Bez podatka o tome koliko se ta agonija dinsta.

U trećoj cjelini nižu se sekvence o smrti, gubitku, prilagodbi i pomirenju. Jedni odlaze. Drugi ostaju suočavajući se s procedurama, formularima i organizacijom sahrane. Suočavaju se s kartonskim kutijama i plastičnim vrećicama punim tuđe intime, odloženim na prašnjavim tavanima, na zadnjoj stanici, među ortopedskim pomagalima, krevetima za nepokretne, antidekubitalnim madracima. Suočavajući se s osobnim stvarima pokojnika utamničenim u ladicama i ormarima. Kronologija sačuvanih pažljivo odabranih uspomena i podsjetnika. I jedino što preostaje je prilagodba. Tri komponente procesa žalovanja; gubitak, tuga i oporavak, već će nekako proći. Ponekad u harmoniji s očajem.